Knjiga novinskih tekstova i intervjua Dejana Stojanovića nastala je početkom devedesetih. Sklon istraživanju, autor ove knjige, koji je pre svega pesnik po vokaciji, završio je kao i najbolji predstavnici naše književne reči—u inostranstvu.
Izgnanstvo je večna prisutnost naše knjizevnosti, i kao po pravilu njeni predstavnici su naša najbolja pera. Tako su prisilni izgnanici bili Dučic i Rastko Petrović, a dobrovoljni Kiš i Pekić. U tom društvu našao se Dejan Stojanović. Njegovo izgnanstvo je dobrovoljno. Nakon deset godina ispalo je da je dobrovoljno da ne bi bilo prisilno. Posebna simbolika Stojanovićevog izgnanstva jeste u tome da je otadzbinu napustio u godini tri veka seobe Srba pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem.
Poznavajući pre svega svoju kulturu, Stojanović se na kratko zadržao u Beogradu, a prva destinacija je bio san svih nasih predratnih i poratnih umetnika—Pariz. Odatle je ka nasim redakcijama potekla reka intervjua sa nasim najpoznatijim slikarima koji već decenijama žive i stvaraju u tom gradu.
Nakon Pariza Stojanović se skrasio u Čikagu, najvećem srpskom gradu u dijaspori. Odatle su stigli izvanredni intervjui sa nasim, pre svega kulturnim radnicima, koji su svoju slovensku i srpsku osobenost tako uspešno ugradili u američku kulturu. Zato možda i nije čudno što je Stiv Tešić bio jedan od najvećih američkih dramskih pisaca, a Charles Simic je trenutno jedan od vodećih američkih pesnika.
Stojanovićev izgnanički trougao Beograd-Pariz-Čikago doneo nam je ovu knjigu. Stojanovic je pre svega pesnik, ali i izvanredan intervjuer. On poseduje ono što mnogi intervjueri nemaju: apsolutnu obavestenost o delu sagovornika i dar za slušanje. On sagovornika ne muči pitanjima, nego naizgled lakim podpitanjima iz njega izvlači ono najvaznije. U tome je najveća vrednost ove knjige.
-Aleksandar I. Popović