Review of Znak i njegova deca (The Sign and Its Children)

ZNAKOVI SMISLA

Središnja, ključna misao vodilja treće knjige pesama Dejana Stojanovića potpuno je obelodanjena u uvodnoj prilog pesmi "Nadnebni znak" kojom se otvara zbirka "Znak i njegova deca." Poput terazija, na jednom njenom tasu je misao sa težinom spoznaje tajne novog vida praiskona, odnosno njegovog, u svemu začetnog, znaka zametnutog u vaseljenskom vrtlogu. Pesma "Nadnebni znak" je kao belutak bačen u središte vode bezdane, odakle je ko zna kad i kako do kopna, do svetlosti, ili do dlana izronio. Nakon ponovnog dospeća do dna, odakle će samo svetlosnim zracima da se oglašava , javiće se između obala korica knjige pet koncentričnih krugova imenovanih kao "Vrhovni znak", "Znak i ništa", "Lice znaka", Reč i znak" i "Znak i san", Poslednji, prividno najmanji, ali koji podlokava i razdire sve dubine Nevremora koje se igra tlom zemaljskim. Kako u prvom, tako i u svim potonjim poetskim krugovima, osim pojma Znak kojeg pesnik uvek ispisuje velikim slovom, javlja se i drugi, takođe sa značenjem "Oblikotvornog prauzroka sveta kojeg preispituje pesnikova ezoterična radoznalost" (zapažanje recenzenta Petra V. Arbutine). Reč je o Zraku sa ne samo metaforičkim značenjem graditelja i rusitelja. Zrak je, po Stojanoviću, "osmeh praznine", a "Praznina koja se smeje / Probuđeni je znak".

U drugom ciklusu, "Znak i nista", u središtu filozofsko-poetske opservacije jeste pojam ništavila ili nule. I nije reč o bezizlazu, jer "Ništa je postojano samo dok Znak spava". U ništa se i Vrhovni Znak pretvara, i to u trenu kada je najmoćniji. Bitno je istaći onu primarnu odrednicu kojom se Dejan Stojanović izdvaja iz mnoštva pesnika ne samo svoje generacije. Njegov lirski koncept, kojeg iz knjige u knjigu neprestano dograđuje, zasnovan je na kosmonizmu, filozofskom pogledu na svet, koji na vasionu, zajedno sa čovekom i svim sto je čovecansko, gleda kao na jedno veliko jedinstvo i celinu, a na duh kao na ogledanje vasione. Hipoteze Kanta i Laplasa o postanku sunčevog sistema, kosmogonija, a posebno ono mitsko i metafizičko u njoj što se odnosi na stvaranje i postanje sveta koji je "celokupnost svih pojava u prostoru i vremenu", sve je to poetski veoma uspešno utkano i u Stojanovićevim prethodnim knjigama, "Krugovanje" i "Sunce sebe gleda". Filozofsko često nadvlada ono lirsko, ali melodioznost i metaforicnost, u leksičkom pogledu bogata poezija Dejana Stojanovića, koji punu deceniju živi i stvara u Čikagu, čine ga lirikom-kosmosofistom koji nastavlja poetsku nit začetu lirskim krugovima Momčila Nastasijevića, Vaska Pope i Aleka Vukadinovića.

-David Kecman Dako
Borba, 15. 3. 2001.